Moj internet dnevnik
svaštara
Blog - prosinac 2009
četvrtak, prosinac 24, 2009
remmy @ 15:45 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 22, 2009


John Lennon - Imagine


Zamisli da nema raja

 To je lako ako pokušaš

 Nema pakla ispod nas

 Iznad nas samo nebo

 Zamisli sve ljude

 Živim za danas




 Zamisli da nema zemalja

 To nije teško za napraviti 

Ni za koga živjeti ni umrijeti,

 Religija i nema previše

 Zamisli sve ljude

 Živimo život u miru

 

 Vi ćete reći da sam sanjar,

 Ali nisam jedini

 Nadam se jednog dana da

 ćete nam se pridružiti

 I svijet će biti kao jedan

 

 Zamislite se bez posjeda

 Pitam se, ako možete,

 Nema potrebe za pohlepom i gladi

 

Kapuljača čovjeka

 Zamisli sve ljude

 Dijeljenje na svijetu

 

 Vi ćete reći da sam sanjar

 Ali nisam jedini

 Nadam se jednog dana da

 ćete nam se pridružiti

 A svijet će živjeti kao jedan


remmy @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 18, 2009
 
Jednom davno postojalo je jedno malo selo gdje je živio složan narod i pokraj sela ogromno polje na kojem je raslo svakojako cvijeće. Na tom polju bilo je zbilja svakakvog raslinja. Postojali su mali i neugledni cvjetovi, a isto tako su postojali veliki i šareni. Postojali su i pravi divovi među njima, naime neki su bili toliko velebni i komplicirane građe da ih je bilo gotovo nemoguće obuhvatiti jednim pogledom.

U tom malom selu u početku živjelo je malo ljudi, a među njima živio je jedan dječak koji je svakodnevno odlazio na polje i razgledavao to cvijeće. Svakog dana otišao bi na polje i ubrao cvijet i o njemu razmišljao. Počeo je s onim najmanjima i neuglednima, i njima je ubrzo našao svrhu i značenje, mogao je reći da ih je razumio. Brzo bi otrčao natrag u selo i pokazivao to malo cvijeće ljudima i svi su bili oduševljeni njihovom svrhom.
Koristili su ih, kuhali su čajeve, jeli plodove, spravljali neke lijekove, i bili su zadovoljni. Osjećali su se bolje i bolje su živjeli. I taj dječak je bio sretan zbog svojih rezultata i pomislio je "Ah, kada bih barem mogao naći svrhu i onim većim i ljepšim cvijetovima, zbilja bi nam svima pomogli da bolje živimo."

Tada se pohlepno bacio na one velike cvjetove. Međutim, ubrzo je uvidio da nema baš nikakve šanse da sam shvati i nađe svrhu svakom cvijetu, jer taman je ubrao neki ne baš tako velik i lijep cvijet a već mu nije bilo jasno čemu on služi i zašto je tamo.

Pozvao je sve seljake da krenu zajedno s njim proučavati cvijeće, i svi su se nadali da će naći svrhu većini cvijeća, a neki su se potajno nadali da će shvatiti i one najveće, velebne divove.
Ali svi su bili nakon kratkog vremena bolno svjesni da ne mogu niti mali djelić te gomile cvijeća shvatiti u svom životu i to ih je obeshrabrilo. Zato su odlučili napraviti ovako.

Izgradili su zajedničkim snagama dvije velike košare. Međusobno su se dogovorili da će kada shvate neki cvijet staviti ga u jednu košaru, a ukoliko ga nikako ne mogu shvatiti neka ga stave u drugu. Isto tako su se dogovorili da će i njihova djeca to raditi, sve u svrhu da im bude bolje i ljepše. Ljudi su se prihvatili tog teškog posla i marljivo razvrstavali cvijeće na tom velikom, skoro nepreglednom polju.
Prolazilo je vrijeme, ljudi su umirali, rađali su se djeca, mijenjale su se generacije, svi su se bavili tim poslom, i nakon mnogo generacija svo su cvijeće ubrali i svrstali ih u košare.

Iznenadili su se kada su vidjeli da je ona košara sa cvijećem koje nisu shvatili mnogo više napunjena od one koje su shvatili. To ih je zabrinulo i počeli su kopati po toj "neshvatljivoj" košari u nadi da će za to cvijeće naći objašnjenje. Ali to je bilo mnogo teže nego što su mislili i skoro nitko nije pronašao nikakvo objašnjenje i polako su počeli gubiti nadu u svoj cilj.
Ali obnovili su svoj stari dogovor, naime sada su rekli da će oni i njihova djeca pokušavati naći svrhu onom cvijeću kojem preci nisu uspjeli.

I opet su se generacije izmjenjivale, ali većina generacija nije postigla mnogo u tom objašnjavanju. Ali nije nestalo nade jer katkad bi se našao neki pametan čovjek koji je našao svrhu cvijetu iz "neshvatljive" košare i prebacio bi ga u drugu. I tako je to teklo dugo, dugo vremena dok se ona neshvatljiva košara nije skroz ispraznila, naime u njoj je ostalo samo par velikih cvjetova, koje nitko još nije uspio objasniti. Činilo se da je prošla vječnost otkako su zadnji cvijet iz neshvatljive košare objasnili i pomalo je ta priča sa cvijećem postala legenda. Ipak košare su bile tamo i cvijeće je još uvijek bilo unutra.

Jednog dana došao je neki mudrac u to selo i seljani su ga dostojno ugostili i s njim popričali. Kada je taj mudrac pošao sa seljanima u obilazak sela vidio je njihove košare. Ljudi su mu ponudili da i on pokuša shvatiti ono cvijeće u "neshvatljivoj" košari koje je već generacijama ostalo neshvaćeno.

On se rado toga primio, i ostao je u selu u nadi da odgonetne te velike cvjetove. Vrijeme je prolazilo i mudrac je već dobrano ostario no rješenja još nije bilo na vidiku. A onda je jednog dana okupio seljake i ovako im rekao:

"Narode, čemu se mučiti u odgonetavanju ovog neobično teškog cvijeća, ja mislim da ga nitko nikad neće odgonetnuti, pa je najbolje da mi zajedno njima izmislimo svrhu, tako ćemo sigurno biti sretniji!"

Narod je bio oduševljen, svatko je imao neku svoju sliku o tom cvijeću i zaposlili su pisare koji se ju uobličili u jednu veliku knjigu koja je ostala za generacije i generacije. Ta knjiga je objašnjavala svrhu tom cvijeću ali istovremeno ostavila je neke mogućnosti kao nerazjašnjene, jer naravno nitko nije mogao sve zahvatiti jednom jedinom knjigom ma koliko god ona imala tisuća i tisuća stranica.

Neshvatljivu košaru nisu ispraznili jer su ipak svi potajno gajili nadu da će netko odgonetnuti i te neshvatljive cvjetove, usprkos toj velebnoj knjizi koju su napisali i kojoj su se imali običaj klanjati.

I tako je to ostalo što bi narod rekao "Za vijeke vijekova". Ljudi su knjigu čitali, dorađivali je, dodavali tekst, brisali neke nepotrebne stvari, sve u nadi da će još više usavršiti sliku o tom cvijeću koje nisu shvaćali. Ali ovdje se počinjalo raditi nešto što nije bilo baš predviđeno. Naime ljudi su htjeli tom knjigom silom objasniti cvijeće, nudili su rješenje, ali bili su toliko time zaslijepljeni da su zaboravili da su oni ti koji zapravo stvaraju sliku o neshvatljivom cvijeću, i jednostavno nisu htjeli priznati istinu koja je bila da je ta slika izmišljena a ne stvarnost.

Nisu svi bili takvi, neki su htjeli uvidjeti većini na tu činjenicu, ali oni su bili iz sela prognani i nastavili su živjeti drugdje. Zajedničko njima i onima u selu je bilo da im je ono cvijeće nekako neobjašnjivo grizlo dušu u nadi da će ga spoznati i naći mu stvarnu svrhu.

Nakon eona i eona počinjali su ljudi pomalo shvaćati da je ta knjiga zapravo svih držala u mraku, zasljepljivala ih je i nije im dopuštala daljnji razvoj. Onda su odlučili da je spale iz temelja i da pobiju sve one koju su još htjeli provoditi ideju te knjige.
Cvijeće su izvadili i ponovno pokušali odgonetnuti, ali zarekli su se da ga neće vratiti dok god ga krajnje ne shvate na isti način na koji su shvatili i ostale. Bilo je to vrlo napredno čovječanstvo, od malog sela naraslo je kroz generacije do neslućenih razmjera, pa je bilo vjerojatno da će sada ipak otkriti svrhu tog cvijeća.
Nekome je palo na pamet da to cvijeće treba sagledati iz drugog kuta, skroz promijeniti mišljenje i način razmišljanja, odbaciti stari način proučavanja i sve postulate i aksiome uzdrmati i prezreti i započeti novi način shvaćanja. I vjerovali ili ne shvatili su to ogromno cvijeće.
Shvatili su ga i svi redom pomrli i ponovno se rodili kao bogovi.

Ali nitko ne zna što je s njima bilo dalje jer nitko ne može bogove pojmiti, nitko tko ne želi odbaciti stari način gledanja, pa bio on i savršen.
Taken-V-cvijet.info
remmy @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 11, 2009

Metro stanica hladnog januarskog jutra 2009.g.
Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.
3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
4 minute kasnije:
Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.
6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
10 minuta kasnije:
3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.
45 minute kasnije:
Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.
1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.
Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.
Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"
Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...
KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?


remmy @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare